ZANIMLJIVOSTI

Nadin – naj eko-selo u Hrvatskoj

Danas selo nad najvećim kompleksom vinograda u Sjevernoj Dalmaciji od 320 hektara Nadinskog blata i pod nekadašnjim gradom koji je to bio od brončanog doba i Rimskog carstva do vremena Otomanskog carstva.

Prestao je biti grad u 16. stoljeću odlaskom Turaka. Nadinsko blato, močvarni prostor prikazivan u srednjem vijeku na starim grafikama i kao jezero, prestalo je to biti melioracijom u 60-tim i 70-tim godinama 20. stoljeća kad je pretvoren u impresivni kompleks vinograda. Mještani su posvećeni eko proizvodnji vina i maslinovog ulja, a za grožđe iz Nadinskog blata danas se otimaju najistaknutije vinarije jer u sebi uz predanost ekologiji čuvaju milenijske plodne taloge nastale od nabujale Kličevice koja je plavila i ponirala u ovom polju.

Na gradini nad selom pod vegetacijom leži usnuli grad Nadin kojeg arheolozi svako malo probude donoseći nam još svjedočanstava iz antičkog Nediniuma o Liburnima, Rimskom carstvu i dolasku Hrvata i plemićkoj obitelji Kačića sve do Mlečana i Turaka u 15. i 16. stoljeću. Tijekom Kandijskog rata 1647. godine, Mlečani, na čelu s providurom Leonardom Foscolom i Morlačkim uskocima, osvajaju i potpuno ruše Nadin. Život na Gradini prestaje, te se spušta prema prostranom Nadinskom blatu, na čijim temeljima i danas postoji. Na preko 200 ha jedinstvenih ekoloških vinograda i 100 ha maslinika vrijedne ruke Nadinjana stvaraju nadaleko poznata vina i maslinova ulja.

Miljokazi

Miljokazi su kameni svjedoci davnih vremena i putova izloženi u Zavičajnom muzeju Benkovac. Povod su da vas pozovemo na put tragovima antičkih miljokaza i srednjovjekovne Via Magne (Velike ceste) uz njihovu priču o mrežama cesta kojima su tutnjali Rimljani, Goti, Franci, Avari, Hrvati, Turci, Mlečani i drugi. Miljokazi su za vrijeme Rimskog carstva kao kameni stupići postavljani na sve važne ceste u razmacima od jedne rimske milje (mille passus, odnosno 1000 dvostrukih koraka ili 1480 m). Na sebi su imali uklesane udaljenosti te su od glavnog grada vodili prema Aseriji i dalje prema Burnumu, Skardoni i Saloni, najvažnijim točkama rimskog Ilirika odnosno Dalmacije. Uz originale nađene na trasama do Aserije, sada čuvane u lapidariju na Kaštelu Benković, naći ćete i njihove replike na biciklističkim stazama Ravnih kotara, točnije na dionici Bruška-Medviđa. Dio je to spleta rimskih cesta vidljiv i na Tabuli Peutingeriani, odnosno dio velike ceste koja je vodila iz Akvileje kroz današnju Dalmaciju do Dirahija (Dyrrachium) u Makedoniji gdje se susretala s Via Egnatiom koja je vodila od današnjeg Drača do Istanbula (Byzantiuma). Publije Kornelije Dolabela, rimski carski namjesnik u Iliriku od 14. do 20. godine, najzaslužniji je za njenu ovdašnju gradnju.   

Starohrvatsko dijeljenje/mjerenje zemlje

Iako ovdje postoje naznake starije rimske podjele zemlje odnosno agera, nastalog rimskom centuracijom, imamo zapisano mjerenje hrvatskom mjerom za zemlju iz srednjeg vijeka na ovom prostoru, a naziva se i zapisuje kao ždrijeb. Ždrijebovi zemlje iznosili su 32 gonjaja, a gonjaj 2.370 m. Dakle ždrijeb je iznosio oko 7,5 ha. Zemlje su pripadale hrvatskim plemićkim obiteljima.

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru

Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, koji je zbacio probizantski raspoloženoga Zdeslava. Ovo papino pismo odgovor je na pismo koje je prethodno primio od Branimira, a njime se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.

Ljubljenom sinu Branimiru.

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskoj ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te da željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima. I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit ću one koji mene slave.“ I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke. Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.

Konoba

Konoba (lat. canaba što znači baraka) je kultno mjesto u životu ovdašnjeg mediteranskog čovjeka. U njoj se izvorno držalo vino, a kasnije se uvriježilo nazvati tako prostoriju gdje se na ognjištu ili kominu na vatri pripremala i konzumirala hrana, a znanja i priče se prenosile s koljena na koljeno. Danas je to naziv i za tradicijske ugostiteljske objekte građene kombinacijom kamena i drva gdje se nude plodovi ove plodne zemlje. Ovdašnja omiljena tradicija su i dalje jela pod pekom.

Višnja maraska i Maraschino

Iz tajanstvenih vremena alkemičara i traganja za kamenom mudrosti nastala je destilacija. Njome smo možda dobili nešto vrijednije od zlata, a to je Zadarski maraschino, piće iz endemske male i gorkaste višnje maraske koje se ovdje spravlja od 16. stoljeća i ljekarnika Dominikanskog samostana od kojeg je pokrenuto i Zadarsko sveučilište. Ljekovit, zagonetan i s naslagama povijesti, odgovoran je za prvi zamah industrijalizacije u Zadru u 17. i 18. st. kada ovdje niče desetak destilerija te kad narudžbe stižu s dvorova diljem Europe i iz cijelog svijeta. Engleski kralj George IV. slao je svoje ratne brodove po stotine sanduka, a Georg V. je i osobno bio u tvornici. 1871. godine iz zadarske su luke isplovili brodovi s Maraschinom za kraljicu Victoriju. Maraschino je osvojio Napoleona Bonapartea i njegove vojskovođe (maršala de Marmonta npr.), a bio je nezaobilazan i na ruskom, francuskom, bečkom i talijanskom dvoru. Pio se i na jedinoj plovidbi Titanika, a Ernest Hemingway je s njim uz bijeli rum i sokove dobio svoj čuveni koktel Hemingway Daiquiri. Radi se od višnje maraske koja raste samo ovdje u Ravnim kotarima na 200 hektara plantažnog nasada uz Bašticu koji pružaju čudesni prizor za vrijeme proljetnog cvjetanja i ljetne berbe. Uz to, ovdašnji seljaci stoljetni su joj uzgajivači i čuvari, a osim industrijske proizvodnje nerijetko ćete u mnoštvu domaćina naći liker ili rakiju od maraske (ovdje zvane maraške) koju rade po svojoj posebnoj recepturi.

Via Magna

Via Magna (Velika cesta), paralelna suvremenoj cesti Benkovac-Knin, spajala je za Rimskog carstva prostor od Zadra (Jader), preko Podgrađa (Asseria) do Bribira, Skradina (Scardona) i Solina (Salona), tadašnjeg sjedišta područja.

Karinsko more

Zovu ga more jer je zaokruženo od Ravnih kotara i početka Bukovice, a uski tjesnac, koji ga spaja s Novigradskim morem, ne vidite dok ne dođete do njega. Nakon toga treba proći dugo Novsko ždrilo da biste dospjeli do Velebitskog kanala i tek pod Paškim mostom ili dalje zašli u Kvarner.

Domaćinima je to najmanje more na svijetu. Dok ležite na plaži pod franjevačkim samostanom na ušću rijeke ponornice Karišnice u Karinsko more tako ćete ga i doživjeti s njegovih manje od šest kvadratnih kilometara. Nekad je to bio tek kanjon rječica Karišnice i Bijele, koje su rijeke samo za bujičnih voda koje dolaze s jesenjim ili proljetnim kišama. Ljepota i fenomen vrijedan upoznavanja.

Karišnica

Karišnica je nekad rijeka nekad suvaja. Izvire u 120 metara dugoj špilji iznad tzv. Paulića mlinice, čudesnog oronulog kamenog zdanja nad kamenim mostom koji izgleda srastao s krajem. Utječe u Karinsko more nakon 2,4 km, prethodno meandrirajući kroz plitki kanjon uz još četiri napuštene mlinice u ruševnom stanju, koje i kao takve svjedoče o geniju pučkog graditeljstva. Stariji ljudi govore kako se nekada trebalo i godinu dana unaprijed upisati za red na mljevenje žita. Prvu je mlinicu napravila carica Marija Terezija te je kasnije ostavila seljacima, nakon čega su nikle i ostale.

Ovaj kraj pruža priliku za nenaporne i lijepe izlete. Na samom ušću u Karinsko more, na ostatcima benediktinske opatije, izgrađen je u 15. st. Franjevački samostan Blažene Djevice Marije koji je u povijesti, čak i u Domovinskom ratu, često rušen, ali i uvijek obnavljan. U svojim zidinama ima ulomke rimskih napisa i spomenika iz obližnjih ostataka starog rimskog grada Coriniuma.

Kotarski serdari

U području Ravnih kotara serdari su proslavljeni i opjevani u junačkim narodnim pjesmama kao borci protiv Turaka koji su često samovoljni te mahom s naknadom od Venecije. Bili su dužni uvijek imati pod ratnom opremom i spremnima za bitke određen broj vojnika koji su trebali popunjavati ratom ispražnjene prostore po Ravnim kotarima pa i obrađivati zemlju, iako su više od toga, zbog specifične stalne ratne prijetnje, više uspijevali u stočarstvu nego ratarstvu. Stoka se mogla skloniti, a tadašnje ratovanje podrazumijevalo je paljevinu ratarskih kultura, nerijetko i odvođenje zatečenog stanovništva koje nije pobijeno.

U početku je bio samo jedan serdar, a nekoliko harambaša. S vremenom su se ustalila po dva serdara, za Gornji i Donji kotar.

Franjevačaki samostan i crkva Svete Marije u Karinu

Na ruševinama benediktinske opatije iz 12. st. podignut je u 15. stoljeću franjevački samostan, koji je za turskih ratova razoren, a obnovljen početkom 18. stoljeća. Crkva i franjevački samostan uništeni su i za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku 13. veljače 1993. godine. Obnova ovog samostana bila je najveći i najskuplji zahvat obnove sakralnih objekata na ovom prostoru nakon Domovinskoga rata.

Samostan i crkva Svete Marije u Karinu na impozantnom su mjestu gdje Karišnica nakon svojih kratkih 2400 metara toka utječe u Karinsko more .

Ostatci mlinice i kamenog mosta na Karišnici

Na području rječice Karišnice koja je duga svega 2,4 kilometra, i rijeka je tek u kišnom dijelu godine, nalazi se pet mlinica koje su nekada bile u funkciji i za koje nas vežu mnoge narodne predaje. Marija Terezija je napravila prvu mlinicu, danas zvanu Paulića mlinica. Podignuta je tik pod izvorom Karišnice koja izvire iz špilje na nadmorskoj visini od 20–tak metara. Ostatci kamene mlinice impozantan su prizor u krškoj vrtači, a obogaćuje ga i kameni most. Mlinica je kasnije ostavljena seljacima i nakon toga su na Karišnici niknule još četiri mlinice.